Računovodstveni tretman internet stranica i imena domena

Računovodstveni tretman internet stranica i imena domena

Kako se računovodstveno tretira prostor na webu ili područje e-trgovine? Evo nekoliko smjernica kako se ponašati

Danas je sasvim normalno da kompanija posjeduje web stranicu ili web stranicu za e-trgovinu, ali često nedostaju tačne informacije o tome kako se ova „sredstva“ ili sistemi trebaju tretirati na računovodstvenom nivou.

Prije svega, potrebno je napraviti jasnu razliku između onoga što je stranica za e-trgovinu i stranica za oglašavanje. Neko koristi i treću distinkciju a to je "showcase site", ali ja to ne radim, "showcase site" i dalje spada u kategoriju reklamnih stranica. Sajt za izložbe ne znači ništa.

Stranica za e-trgovinu je vrsta web stranice odgovorne za prodaju usluga i proizvoda na daljinu putem manje ili više artikulirane i složene softverske platforme.

Reklamna stranica je vrsta web stranice posvećene prezentaciji kompanije i njenog brenda, uključujući ponudu proizvoda i usluga, koja je također manje ili više složena i povezana/podržana marketinškim strategijama usmjerenim na izgradnju odnosa lojalnosti s kupcima i/ili generiranje novih kontakata kako bi se oni transformirali u kupce (lead generation).

Ukratko, dakle, web stranica se može ubrojati u intelektualna djela koja imaju snažnu kreativnu karakterizaciju i koja kao takva također utječu na odnose i zakonska ograničenja između naručitelja i dobavljača samog djela. Softver, tekstovi, grafika i arhitektura sajta su elementi koji karakterišu rad u celini i određuju njegov računovodstveni tretman.

Postoji dodatni element koji treba uzeti u obzir, a to je vrlo važno, a to je naziv domene. Prema italijanskom, ali i evropskom zakonodavstvu, naziv domene, licenciran za upotrebu (načelo vlasništva nad nazivima domena ne postoji, računovodstveno gledano) slijedi i podliježe zakonodavstvu o zaštiti žigova. Stoga i računovodstveni menadžment mora voditi računa o ovom aspektu koji nikako nije zanemarljiv.

E-Commerce

web stranica za e-trgovinu, odnosno ona koja je razvijena za prodaju roba i usluga na daljinu, zbog same svoje prirode, mora se ubrojati u dugoročne troškove jer se prije svega može klasificirati kao kreiranje softvera, te stoga predstavlja nematerijalnu imovinu. Ove vrste troškova su uvek jasno prepoznatljive i teoretski (kažem teoretski praveći malo ironije, odnosno ako je sajt za e-trgovinu dobro urađen) treba da donesu buduću ekonomsku korist za kompaniju koja je vlasnik sajta. Međutim, neophodno je da se ispune svi uslovi potrebni za upis troškova sajta e-trgovine među one koji su imovina i da se izvedene ciste pouzdano izmere i indiciraju.

Prema OIC-u (Organismo Italiano di Contabilità), kada su u pitanju nematerijalna dugotrajna sredstva, potrebno je u bilans stanja upisati odgođene troškove, tačnije među nematerijalna ulaganja koja su predmet pravne zaštite da bi se potom svrstala među nematerijalna osnovna sredstva pod stavkom BI3 „Prava industrijskog patenta i korištenje intelektualnog vlasništva“.

Računovodstveni standardi se ne razlikuju mnogo od zemlje do zemlje po ovom pitanju i uprkos tome što sam ovaj članak fokusirao na zakone koji su na snazi ​​u Italiji, mogu sa krajnjom sigurnošću reći da je ono što pišem primjenjivo iu Švicarskoj ili Kanadi.

Što se tiče specifičnosti italijanskih pravila, mogu dodati da čl. 103. stav 1. TUIR-a (Zakon o konsolidovanom porezu na dohodak) vrlo jasno utvrđuje da se kvote amortizacije troškova prava na korištenje intelektualne svojine odbijaju u onoj mjeri u kojoj ne smiju prelaziti 50% troška pod uslovom da sredstvo trajno i aktivno učestvuje u proizvodnom procesu kompanije.

Zbog toga smo uvijek smatrali da stranica za e-trgovinu nije softver već stvarni proces i da to utiče, određuje, mijenja organizaciju cijele kompanije do najsitnijih detalja.

Reklamne stranice

Kada kompanija treba da promovira svoj brend, svoje usluge ili proizvode putem internet stranice definirane kao "reklama", računovodstvena pravila se malo mijenjaju. U ovom slučaju troškovi nastali za izgradnju i  objavljivanje web stranice može se obračunati kao troškovi oglašavanja i stoga odbiti u finansijskoj godini u kojoj su nastali ili se mogu obračunati na proporcionalnoj osnovi u samoj finansijskoj godini i u naredne četiri godine. To je zato što su troškovi oglašavanja opravdani i nastaju radi širenja imena, brenda, ugleda kompanije koja ih podržava s krajnjim ciljem povećanja tržišnih udjela, prodaje, a time i prihoda. Očigledni je paradoks da je u određenim slučajevima moguće troškove nastale za web stranicu tretirati kao stvarne troškove reprezentacije upravo zato što web stranica povećava medijsku izloženost kompanije, a time i njenu vidljivost prema trećim licima.

Stoga je opšte pravilo kapitalizirati troškove nastalih za kreiranje i objavljivanje korporativne web stranice, ali to, međutim, pod uslovom da ti troškovi mogu obezbijediti buduće koristi bilansu uspjeha preduzeća. To je zato što bi ovi medijski poslovi trebali promijeniti način poslovanja kompanije i predstavljanja javnosti, povećavajući njenu efikasnost i konkurentnost.

I u ovom slučaju zanimljivo je primijetiti kako je zakonodavac svoju pažnju usmjerio upravo na princip međuzavisnosti web stranice/kompanije, čineći preduzetnika odgovornim prema samoj kompaniji, određujući stvarno složen proces upravljanja poslovanjem. Odnosno, web stranica nije "stvar" koja se može kupiti zasebno, samo da je imate.

Što se tiče proizvodnje i objavljivanja sadržaja sajta, tekstova, slika, grafika, oni bi trebalo da se iskazuju u bilansu uspeha samo u relativnoj finansijskoj godini jer se radi o sadržajima koji imaju prilično kratak vek trajanja. Troškovi hostovanja i održavanja serverskog prostora, s druge strane, takođe se unose u bilans uspjeha za finansijsku godinu kao tekući operativni troškovi.

Ime domena.

Naziv domene (koji se naziva i ime domene ili ime domene ili ime hosta) je adresa web stranice u abecednom formatu (na primjer, www.parlamento.it), stoga je potencijalno vrlo laka za pamćenje, za razliku od IP adrese (IP adrese) koja je izražena u numeričkom obliku.

Malo doktrine i jurisprudencije

Ne postoji jasna i precizna disciplina po tom pitanju, ali možemo sa sigurnošću reći da se doktrina i jurisprudencija već neko vrijeme u potpunosti slažu u izjednačavanju "virtuelnog" svijeta s fizičkim, te se shodno tome primjenjuju pravila prema kojima vlasnik ekskluzivnih prava korištenja tipskog znaka može spriječiti treće strane da koriste ovaj drugi kao naziv domene. I to nije trivijalna stvar.

Konkretno, sudska praksa smatra da registracija imena domene koja reproducira ili sadrži žig drugih predstavlja povredu žiga jer omogućava da se aktivnost ponovo poveže s onom vlasnika žiga, iskorištavajući reputaciju znaka i stoga izvlačeći neprikladnu prednost iz njega.

Dakle…

Iz ovoga proizilazi da se konfuzija predviđena italijanskim zakonom o predmetu žigova mora na konkretan način sagledati u različitim konkretnim slučajevima, s obzirom da na osnovu funkcionisanja interneta ne mogu postojati dva identična imena domena, dok zakon o žigovima predviđa mogućnost postojanja dva identična distinktivna znaka, barem u nekim slučajevima (različiti sektor proizvoda ili različito područje proizvoda). Rezultat je da se ekskluzivnost koja proizlazi iz vlasnika žiga mora uzeti u obzir s posebnom pažnjom u presudama koje se odnose na nazive domena."

Dakle, domen je brend, a brend je pravo korporativno bogatstvo.

Svjesni smo da se domena može kupiti samo pod licencom za korištenje, a ne u vlasništvu, što se razlikuje od brenda. Dakle, troškovi nastali zakorišćenje domena mora se dokapitalizirati pod stavkom BI4 i amortizirati kao „Koncesije, licence i slično“, dok se troškovi kompanije za stjecanje licenciranog domena smatraju dugoročnim troškovima.

U često ponavljajućem slučaju u kojem naziv domene odgovara nazivu kompanije i stoga se koristi kao identifikacioni brend same kompanije, neophodno je poštovati relativnu zakonsku regulativu o zaštiti žigova kao što je gore opisano, a to će uticati i na računovodstveni tretman jer uslovi za unošenje internet domena ove prirode u finansijske izveštaje moraju biti identifikovani kao potpuna mogućnost da se IMOVINA KOMPANIJE identifikuje kao mogućnost da se IMOVINA KOMPANIJE razlikuje. Ako su uslovi ispunjeni, kvote amortizacije žigova su fiskalno odbitne u onoj mjeri u kojoj prema italijanskom zakonodavcu ne smiju prelaziti 1/18 nastalih troškova.